Bošnjačko vijeće- šest godina od deklaracije o imenu

Meni

O nama

Organizacija

Predsjednik

Klub poslanika

Dokumenti

Ostalo

Bošnjačko vijeće- šest godina od deklaracije o imenu

Govoriti o svom imenu znači ispričati priču o sebi.
Danas je tačno šest godina od donošenja Deklaracije kojom je prihvaćeno vraćanje historijskog i tradicionalnog imena Bošnjak, a koju je potpisalo 148 ovdašnjih intelektulaca, predstavnika javnog , političkog, kulturnog i društvenog života,.
Jedinstvenim opredjeljenjem i sviješću o tome da identitet mogu imati samo narodi koji se potvrđuju stvaralačkim iskazivanjem i demokratskom odbranom svojih prava, bošnjački intelektulaci su tada uputili poruku svojim sunarodnicima.
Na trenutak smo ostavili sve naše sumnje i strahove, sve naše razlike i podvajanja, sve naše dnevne i prolazne političke zadjevice, interese i šićare. Uspjeli smo se dogovoriti o onome što nam je zajedničko, o onome što nas spaja, dublje , čvršće i trajnije od onoga po čemu se razlikujemo.
Naša tadašnja odluka, to je danas izvjesno, bila je proizvod naše zrelosti. Prvo, od nas- kao ljudi koji odgovorno i mudro promišljaju svoje vrijeme I sebe u njemu i potom, kao naroda- sposobnog da se okuplja oko onoga što je bitno i suštinsko, što je ognjište i smisao njegovog postojanja.
Ime je, zapravo, prvi i osnovni kod kojim se, i prema kome se, identifikujemo i čime smo sebe spasili od isčeznuća sa istorijske pozornice.
Masovnije nego ikad, uspjeli smo da jasno i odlučno kažemo da hoćemo svoje ime; ime koje smo sami sebi izabrali;ime otrgnuto od povijesnog zaborava i ime istovjetno sa dijelovima našeg naroda u ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije.
Vraćanje tradicionalnog imena ubjedjljivom većinom prihvaćeno je na popisu stanovništva, čime smo još jednom potvrdili da, i kao pojedinci i kao narod, znamo da donositi zrele i istorijski značajne odluke. Novo, a zapravo- povijesno i tradicionalno ime- Bošnjak -prihvatio je, na posljednjem popisu, veći dio našeg naroda u Crnoj Gori. Staro nekada zajedničko ime, proisteklo iz vjerske odrednice -Musliman, zadržao je manji dio, takodje- našeg, naroda u Crnoj Gori.
Statističko podsjećanje izgleda ovako: Ime Bošnjak je prihvatilo je 63.272 ili 9,4% ukupne populacije u Crnoj Gori, ili 68,78% od ukupne bošnjačko/muslimanske populacije.Nekadašnje ime, proisteklo iz vjerske odrednice -Musliman, na popisu zadržao je kao svoje nacionalno ime je 28.714 ili 4,27%, odnosno 31,22% od ukupne bošnjačko/muslimanske populacije u Crnoj Gori.
Uvažavanje prava na ličnu identifikaciju, nikome nije davalo prava da od jednog istog naroda, koji se samo statistički iskazao kroz dva imena- napravi dva naroda.
Ali, nažalost , ne mnogo našom voljom, ali uz naše učešće, izvršena je vještačka podjela ovog jedinstvenog enititeta.
Nedvojbena je istina, kojom se možemo pohvaliti da smo uspjeli da naše nacionalno ime Bošnjak i jezik bosanski upišemo u novi Ustav. To je svakako, sada već historijska činjenica, vrijedna poštovanja. Ali isto tako, historijski je apsurd, koji je najmanje za pohvalu, da su dva statistička iskaza, za jedan isti narod, postala dva različita imena koja se koriste kao da je riječ o, zaista, dva naroda. Možda smo mogli više da uradimo, da bude drugačije, ali izgleda nije nam suđeno da dva puta uzastopno zrelo i pametno upravljamo procesima. Češće, naime, procesi upravljaju sa nama.

***
Svoje više puta potvrđeno opredjeljenje za izgradnju se multietničkog i demokratskog društva Bošnjaci su potvrdili tri godine kasnije, na referendumu 21. maja 2006. godine.
Svoju političku zrelost pokazali su time što su svoj odnos prema državi znali uskladiti sa svojim nacionalnim interesom, a to je: demokratska, multinacionalna I multikulturna Crna Gora.Procijenili smo da je temeljni nacionalni interes Bošnjaka Crne Gore da budu za nezavisnost Crne Gore, u kojoj će, tada smo očekivali brzo- prava manjinskih naroda bila riješena i formalno i suštinski. i gdje ce nacionalna i svaka druga ravnopravnost biti utemeljena i u zakonu i u stvarnom životu.
Koliko god smo bili odgovorni prema državi, iskazujući zrelost u promišljanju i donošenju odluka, toliko smo neodgovrni prema sebi, kada treba od te iste države tražiti da pomogne utemeljivanje naših nacionalnih institucija.
Bošnjački narod u Crnoj Gori, još nema izgrađenih institucija. Iako golemog duhovnog blaga- jezičkog, folklornog, književnog, muzičkog i arhitektonskog nasljeđa, nijesmo uspjeli da organizovano, sistematski i utemeljeno čuvaju svoje bogatstvo. Pojedinačni iskoraci, na tom polju počivali su, u proteklom periodu, samo na entuzijazmu manjeg broja ljudi i dobroj volji pojedinaca, kojim su svojim prilozima i donacijama pomagali ovakve poduhvate.
Projekat Kulturnog centra koji smo sa toliko volje i entuzijazma idejno započeli i napravili prve korake, još uvijek je samo lijepa zamisao, koja tek čeka temelje, odnosno oživotovorenje. Tu smo, sigurno je, mogli više da uradimo. Nažalost, nijesmo; kao da čekamo da to neko drugi uradi za nas.

Tek konstituisanje Bošnjačkog nacionalnog savjeta, odnosno vijeća, kao i njegov rad, moguće je, predstavlja početak drugačijeg promisljanja i, vjerujemo, partnerskog odnosa države i njenih manjinskih naroda. Upravo, ovo vijeće treba da bude spona između državnih institucija i objektivnih potreba bošnjačkog naroda, odnosno da se projekti od interesa za bošnjački narod realizuju sredstvima koje treba da obezbjeđuje država.
Sada , zajedno na okupu, udruženim snagama i energijom, trebalo bi, ukoliko smo kadri, da uradimo mnogo više, posebno zbog toga što postoji značajna pomoć državnih fondova, a smatramo da će ona biti i sve veća u narednom periodu.
Dakle, kao ključna institucija za bošnjački narod –Vijeće, kroz svoja tijela, trebalo bi da uradi dosta na zaštiti ogromnog dosada rasutog duhovnog nasljeđa Bošnjaka, te na njegovom proučavanju i prezentaciji. Takođe, trebalo bi da uradi puno toga na edukaciji, školovanju i usavršavanju mladih ljudi. Treba da unaprijedi postojeće školske programe, sadržajima iz nacionalne književnosti, kulture, jezika, folklora i tradicije Bošnjaka. Treba da na kvalitetniji način obezbijedi informisanje svog naroda kroz elektronske i štampane medije, da poveže i, putem projekata, sarađuje sa brojnim nacionalnim institucijama i organizacijama u Crnoj Gori i van nje, u BiH i i dijaspori.
Vijeće, dakle, treba da artikuliše sve identitetske potrebe Bošnjaka, odnosno radi na ocuvanju, prezentaciji i afirmaciji bosnjacke nacionalne bastine. Mnogo je toga što treba uraditi, jer mnogo je vremena proteklo, u kome smo čekali da to uradi neko drugi umjesto nas.To se, naravno, nije desilo.
Jesmo li sve ovo trebali raditi ranije? Znamo da jesmo.
Jesmo li zakasnili? Sigurni smo da još ima vremena, ako znamo šta nam je cilj.
Prisjetimo se - 22. marta 2003. godine smo to znali. Danas, šest godina nakon toga, trebalo bi da znamo makar malo više.
Suljo Mustafić
Član Bošnjačkog vijeća